ČEKAONICA NA KRAJU GRADA

Čekanje nekad može vječno trajati… znate ono, svjesni da kada idete doktoru, svaki put ćete propustite sve što ste kasnije imali u planu…

Čekajući tako sve više i više trošim svoje živce jer i oni ne naručeni ulaze prije mene, a najgore dolazi kad uđe u ordinaciju zadnji pacijent koji je bio u redu ispred… vrijeme kao da stane… gledam ljude oko sebe, neki čitaju novine, neki pričaju, neki samo pilje ispred sebe zadubljeni u svoje misli… ćutim da bi se potukao sa svima onima koji bi pokušali ući samo da nešto pitaju.

Više mi se ne da sjediti na neudobnom plastičnom stolcu. Ustajem i šetam od jednog do drugog kraja čekaonice. A vrata nikako da se otvore i sestra da prozove moje ime. U glavi mi se već vrti scenarij u kojem sestra kaže “to je to za danas, ostali dođite sutra”…

U jednom trenutku više mi se ne da ni surfati mobitelom, pa uključujem kameru. Malo mi je neugodno tražiti kadrove, pa po skrivečki, praveći se da nešto tipkam po njemu, mobitel usmjeravam u raznim smjerovima. klik. Sad mi već ne smeta čekanje. klik. Pa se odšetam do drugog kraja. klik. Postaje zanimljivo. Sad mi živci počinju raditi jer ne želim da me brzo pozovu unutra. klik.

Vrata se otvaraju i sestra prozove moje ime… čekanje nekad može prekratko trajati…

…i tak, odlazim iz ambulante, naravno da više ne stignem obaviti neke stvari koje sam imao u planu. Sjedam u auto i krećem doma, a na radiu se kao naručena vrti pjesma od Hladnog piva:

Da pokucam, možda je ipak prerano
zurit ću još malo u sivi pod
i prebrojat pločice
fino piše, molimo ne kucati
a ja bih htio nekoga upucati
il’ skočit pod tračnice

Oprostite što dišem
neću nikad više
samo mi pomozite
kroz šumu formulara
bez malenoga dara
jako slabo prolazim

Fino piše, molimo ne kucati
a ja bih htio nekoga upucati
il’ skočit pod tračnice
potrebno je donijeti dvije sličice
osobnu i kopiju domovnice
i pričekat satima