Project Description

Praški vremeplov

Prije skoro 30 godina bio sam u Pragu. Sa ekipm iz srednje na maturalcu. I bilo mi je super, fenomenalno. Ne zbog praške arhitekture ili kulture, već zbog jeftinog i dobrog piva i osjećaja nepobjedivosti uz ekipu s kojom sam bio. Plzeňský Prazdroj. Sjećam se da smo njega ispijali u količinama koje nismo mogli podnositi. Uz Beherovku naravno, raska nas je naučila radili češke sendviče. Jedan Prazdroj, pa Beherovka, pa opet Prazdroj. I tako u krug. Pa sam umjesto razgledavanja grada više brinuo o mamurluku… Grada se ne sjećam najbolje, čak ni ono za što sam mislio da ću se sjetiti gdje sam bio, sada ne mogu pronaći ili smjestiti na karti. U Prag sam prije skoro 30 godina došao sa 100 DM. Za koje sam na ulici dobio 2200 koruna. Sjećam se k’o danas. Raska nam je rekla da novce nikako ne mjenjamo na ulici jer će nas prevariti. I već prvu večer, negdje blizu Karlovog mosta, iz nekog kuta čuli smo kako netko pita ‘Menjat devize?’ 30 majmuna iz razreda odmah ga je okružilo i nije bilo šanse da nas prevari… promijenili smo marke po boljem tečaju nego u banci, i tulum je mogao početi. Fučkaš Karlův most, ušli smo u prvu birtiju i cugali Prazdroja po 10 koruna 0,5l… druge dana skužili smo da smo pili u nekom skupom bircu jer je drugdje pivo koštalo oko 5-6 koruna… drugo jutro nakon doručka iz lokalne samoposluge svatko se u hotel vraćao sa onoliko vreća piva koliko je mogao nositi, jer je boca tog istog Prazdroja koštala 1,5 korune…
Usporedbe radi, danas se za 100 eura dobije 2500 koruna. Skoro isto kao i za marke onda… Ali sada to isto pivo, sada imena Pilsner Urquell, u prosječnoj pivnici košta 50 koruna, a u dućanu oko 20 koruna…

Uopće ne mogu povezati današnji Prag sa onim od prije skoro 30 godina. Mislio sam da ću prepoznati ulice i mjesta na kojima sam onda bio… Čak mi ni “kod Fleka” ne izgleda isto… ne mogu smjestiti restoran u kojem smo jeli na Václavske náměstíma niti u jednu zgradu, ne nalazim jedinu robnu kuću u kojoj sam zadnji dan boravka morao potrošiti 400 koruna među ovom današnjom invazijom dućana i suvenirnica…čak ne razaznajem birtiju u kojoj smo pili prvu večer negdje uz Karlov most. Sve je tako drugačije, sve je kao da nikad prije u Pragu nisam bio.

A bio sam. U to vrijeme mogli smo stati uz rame vojnika na ulazu u Praški dvorac, nije bilo metalnih ograda da im se ne možete približiti… nitko nam nije pregledavao ruksake na ulazima u znamenitosti… mogli smo se doooobro najesti i napiti za 100 koruna ( danas porcija Vepřo-knedlo-zelo – svinjetine sa knedličkama i slatkim zeljem u gradu košta cca 250 koruna)… ma svako vrijeme ima svoje prednosti i mane. Tada mi je bitan bio dobar provod i puno ispijene pive, danas mi je bilo bitno odmarati i uživati u ljepoti grada.

Prije mi se Prag nije čino tako velik. Ok, onda nisam previše gledao kuda nas voze i kako dolazimo do mjesta koja smo obilazili. Ako smo sami negdje išli sjeli smo u prvi taxi i nije nas bilo briga koliko će ta vožnja koštati. Promet nije bio nešto previše gust, taxista je bilo gomilu i jurcali su po cjelom gradu… Ovaj puta sam upoznao javni gradski prijevoz, busevi, tramvaji i metro odlično se nadopunjuju, i prilično brzo se dolazi na željeno odredište bez obzira od kuda krećete. Karta za pola sata vožnje je 24 korune, i jedino što morate paziti je da uvijek imate kovanice za aparat, jer papirnate novčanice aparati ne primaju. Prag je ogroman. To sam već napisao. Ali tek sad sam to doživio. Kvartova sa visokim zgradama gdje god se okreneš, ne kužim kak ljudi žive u tim kutijama bez balkona… ali sve izgleda živopisno i sve fasade su uredne i uglavnom čiste. Čak smo i ZOO posjetili, kažu da je 4. najbolji u svijetu. Cijeli jedan dan potrebno je samo da se sve obiđe, ali morao sam vidjeti gorile, tigrove, žirafe i slonove.

Niti jednom nisam doživio nikakve neugodnosti ili prebacivanje ruksaka sa leđa na prsa kad smo ušli u gužvu u metrou, stvarno sam se osjećao sigurno i bez stalnog gledanja jesu mi svi dokumenti na mjestu. Ugodno je biti u Pragu i šetati obalom Vltave, piti pivo u nekoj pivnici, pa čak se i gurati sa rijekom turista kroz Karlovu ulicu. Naravno da smo obišli sve gradske znamenitosti, uživali u njihovoj ljepoti, čak dodirnuli kip svetog Jana Nepomucký (Ivana Nepomuka) i zaželjeli želju (kažu da morate dodirnuti njegov kip i zaželjeti želju koja će vam se ostvariti, ali i vratiti se u Prag). E pa želju mi nije ispunio, ali do novog posjeta českoj prijestolnici sigurno neće proći 30 godina.