USPUTNI ZAGREB

Kao dječak volio sam gledati fotografije u fotoalbumima. Tada su ih snimali moj stric i tata. Napravili su divne uspomene na moje djetinjstvo i grad u kojem sam odrastao. Tek u 30-im godinama i mene je privuklo istraživanje okoline kroz tražilo fotoaparata. Danas, čak i kada ne gledam kroz njega, tražim interesantne kadrove koje bih volio zaustaviti u vremenu. Uglavnom tražim neku ljudsku priču ili bar trag čovjeka koji je svojom prisutnošću nekako utjecao na okolinu u kojoj se nalazio. 

Volim šetati Zagrebom. I fotkati ga usput.

Grad me oduševi svaki put kad izađem na njegove ulice i pogledam oko sebe. Gdje god da se zaustavim, na svakom uglu, mogao bih pronaći kadar i čekati idealan trenutak za snimanje fotografije. Grad je pun raznolikosti, malih i velikih kontrasta, životnih situacija koje su neponovljive. Volim te male trenutke koji pričaju neku svoju priču i život čine zanimljivim.

Volim Zagreb, njegove ulice i parkove, njegovu arhitekturu i ljude.

Volim Zagreb u proljeće, ljeto, jesen i zimu.

Volim Dolac i osmjeh bakica pod šestinskim suncobranima, pogled na Katedralu i Donji grad. Volim sresti ulične zabavljače na Trgu ili svirače u Ilici. Volim Dubravu, Zapruđe i Trešnjevku. Volim Travno. Ondje  sam odrastao, prvi put se zaljubio, u prve izlaske odlazio: Saloon, Azra u Kulušiću, Jabuka, Karaka i Taverna, noćni tramvaji i Lap, o da, to je bila bezbrižna mladost. Volim Maksimir, Bundek i Gajnice. Volim Donji grad. Tu provodim svoje ozbiljnije godine. Orašar u HNK za Božić, škripanje snijega pod nogama kad se vraćam pješice s posla, ledeni vjetar koji smrzava lice. Volim zime u Zagrebu. I rodlanje na Cmroku. Volim Gornji grad. Tu ponekad ćutim duh prošlih vremena i povremeno zamišljam kako se život nekad odvijao tim kamenim ulicama.Volim Štros i crkvu Sv. Katarine. Tu sam se oženio. Volim Prečko, Željezničku koloniju i Utrine. Volim Zrinjevac i ljetne koncerte, volim sjediti u hladu starih platana. Volim miris ljetnog pljuska na vrućim ulicama. Volim proći drvoredom kestena u Deželićevoj u jesen. Volim Britanac nedjeljom, šarene štandove, vesele trgovce i cjenkanje pri kupovini. Volim čuti kaj dok šetam gradom. Volim Mirogoj u jesen,  boje koje prekrivaju mramor i kamene spomenike koji odaju počast onima koji su zauvijek postali dio grada.

Volim to što sam i sam dio ovog grada, što imam priliku zabilježiti neponovljive trenutke koji se odvijaju na njegovim ulicama.

Trudim se fotoaparat uvijek nositi sa sobom, iako nikad u šetnju gradom ne idem s ciljem da napravim neku određenu fotografiju. Sve ove, koje sam uspio uloviti, samo su djelić onih trenutaka koje sam u prolazu vidio ili doživio i stigao pritisnuti tipku na fotoaparatu. Upravo iz tog razloga želio sam ove zabilježene trenutke staviti na papir, kako bi ostali u trajnoj uspomeni na život koji se odvijao na ulicama moga grada…

Prvi trenutak, koji nisam uspio zabilježiti fotoaparatom, dogodio se prije 10-ak godina, u jedno lijepo sunčano predveče na okretištu tramvaja na Remizi. Sunce se polako spuštalo iza krovova kućica na zapadu. Dok je jedan stari tramvaj odlazio u spremište, par ljudi čekalo je na stanici na neki kojim će se zaputiti u grad. Stariji gospodin stajao je naslonjen na zid zgrade ZET-a, dok je pored njega trčao unuk držeći u ruci nov novcat štap s drvenom ptičicom koja je mahala krilima ovisno o brzini njegovog kretanja. Tu i tamo zastao bi da pita djeda kad će doći tramvaj. Pored njih, na podu je sjedila grupica dječaka, vjerojatno vraćajući se iz škole i, smijuljeći se, gledala na drugu stranu prema Nami gdje su se dva pijanca naguravala, dok ih je punašna konobarica tjerala iz kafića u maloj montažnoj kućici… Sve je tako odisalo nostalgijom, sjećanjem na lijepe školske dane kada sam se tim istim putem znao vraćati iz škole… i željom da takve situacije zabilježim fotoaparatom. 

Tada sam odlučio da ću, što je više moguće, nositi aparat oko vrata i pokušati loviti ovakve trenutke. U početku mi je bilo teško. Glomazni Olympus E1 s tek nabavljenim 12 – 60 mm objektivom nije bilo lako nositi za vratom, a kamoli ostati neprimijećen dok fotografiram. Kasnije sam se prebacio na PEN 2 s pancake 25 mm objektivom. Danas sam više nego sretan sa svojim OMD-om, zakretnim LCD ekranom i 17 mm objektivom jer gotovo sve fotografije mogu napraviti tako da me osobe koje imam u kadru niti ne primjećuju. 

Volim to posebno titranje koje u meni pobudi neki kadar dok ga gledam. I sam trenutak prije nego pritisnem gumb zatvarača…kada se u meni javi osjećaj da upravo stvaram nešto što se možda više nikad neće ponoviti u ovakom obliku. Svi moji osjećaji, sve što sam u životu iskusio i moje trenutno raspoloženje pretaču se taj trenutak kada stisnem gumb zatvarača. Ni pravilno pozicionirane točke interesa ni cijeli kadar postavljen po zlatnom rezu nisu uvijek dovoljni da prenesu emociju koju želim prenijeti svojim fotografijama.